Francuska i budućnost evropske odbrambene autonomije: između sigurnosnog vođstva i unutarnjih izazova

Francuska je odavno bila pokretačka snaga u raspravama o evropskoj sigurnosti. Krajem 2010-ih i početkom 2020-ih, otprilike u isto vrijeme kada je započeo Trumpov prvi mandat, Pariz je počeo otvorenije izražavati i provoditi svoje ideje o igranju glavne uloge u osiguravanju sigurnosti kontinenta i strateške autonomije Evrope. Francuska je, kako bi ostvarila te ideje, poduzela dvije glavne inicijative:

A – Aktiviranje člana 42.7 Lisabonskog ugovora, poznatog kao međusobna odbrambena pomoć EU.

Nakon terorističkog napada u Parizu u novembru 2015. godine, Francuska je pozvala članice EU da implementiraju Član 42.7 Lisabonskog ugovora, poznatog i kao klauzula EU o međusobnoj odbrani. Ovaj član obavezuje zemlje članice da pomognu i podrže svaku članicu koja je žrtva oružane agresije. Bio je to prvi put da je neka zemlja članica zatražila njegovu aktivaciju otkad je Lisabonski ugovor stupio na snagu 1. decembra 2009. godine. Međutim, ovaj član ne nalaže automatski vojnu intervenciju. On nalaže državama članicama da pruže pomoć svim raspoloživim sredstvima, uključujući vojnu podršku ako je potrebno. Kao odgovor, zemlje članice izrazile su solidarnost kroz različite oblike – od političke podrške do razmjene informacija i operativne protuterorističke saradnje.

B – Inicijativa za evropsku intervenciju (E12) iz 2018. godine

E12 je vojna inicijativa 13 evropskih zemalja izvan postojećih struktura kao što je Sjevernoatlantski savez (NATO). Prvi put ju je predložio francuski predsjednik Emmanuel Macron u govoru na Sveučilištu Sorbonne u septembru 2017. godine. Devet članica NATO-a je, 25. juna 2018. godine, potpisalo pismo o namjeri za pokretanje inicijative, a Finska im se pridružila 7. novembra 2018. godine. U decembru 2022. godine u Norveškoj je održan godišnji sastanak ove grupe koju čini 13 zemalja: Francuska, Belgija, Danska, Estonija, Finska, Njemačka, Holandija, Norveška, Portugal, Španija, Ujedinjeno Kraljevstvo, Švedska i Italija. Najvažniji ciljevi zbog kojih je ova inicijativa formirana su: 1) kompatibilnost s EU i NATO-om; 2) zajednički pogled na sigurnosne prijetnje; 3) razmještaj časnika za vezu; 4) dugoročni odbrambeni napori; 5) predanost evropskim sigurnosnim operacijama; 6) učinkovito korištenje kapaciteta.

S početkom ukrajinske krize u februaru 2022. godine, i uprkos tome što su mnoge zemlje EU napad na ukrajinsku teritoriju procijenile kao sigurnosnu prijetnju Evropi, mehanizam koji je predložila Francuska (Evropska intervencijska inicijativa E12), nije ozbiljno zaživio. Na kraju sastanka 2022. godine zemlje članice objavile su samo zajedničku izjavu osuđujući ruski napad. U to vrijeme francuski pokušaji šire saradnje s evropskim partnerima u odbrambenoj i sigurnosnoj sferi nailazili su na ograničene odgovore, jer mnogi nacionalni prioriteti nisu bili u skladu s francuskim prijedlozima. Većina evropskih država bila je usredotočena na prijetnju iz Rusije i kolektivnu odbranu unutar NATO-a – saveza koji je strukturalno, finansijski i vojno snažno oslonjen na SAD-e.

Trumpova strategija „Amerika na prvom mjestu“ uveliko je povećala sumnje u američke sigurnosne garancije za Evropu. Sve veći transatlantski jaz je, s jedne strane, otvorio put Francuskoj da ponovo igra značajnu ulogu u debati o evropskoj sigurnosti, a s druge strane, njeni evropski partneri su pokazali veću spremnost za učešće u dijalogu. Francuski prijedlozi za saradnju u oblasti odbrane i sigurnosti obuhvataju širok spektar pitanja, od sigurnosnih garancija za Ukrajinu do budućnosti nuklearnog odvraćanja u Evropi.

Dva glavna čimbenika prihvatanja francuske ideje o novoj sigurnosnoj arhitekturi Evrope:

Promjena sigurnosnih parametara u doba Trumpa
U prošlosti su mnoge evropske države bile skeptične prema ideji strateške autonomije Evrope. Postavljalo se pitanje: Treba li Evropa uopće imati „plan B” za svoju sigurnost? Za većinu evropskih vlada „plan A” bio je jasan – oslonac na NATO i sigurnosne garancije SAD-a sadržane u članu 5. Washingtonskog ugovora. Svaki drugi prijedlog koji bi mogao voditi odvajanju evropske sigurnosti od SAD-a smatran je štetnim ili čak opasnim. Zbog toga su francuske inicijative često tumačene kao gaullističke iluzije, antiamerikanizam ili protivljenje NATO-u. No, francuski stav temeljio se na racionalnoj procjeni dugoročnih kretanja u američkoj politici i transatlantskim odnosima.

Od početka predsjedničkog mandata Donalda Trumpa 2017. godine, Emmanuel Macron je naglašavao da je povlačenje SAD-a iz evropske sigurnosti postepeno i neizbježno, na osnovu procjene domaćih dešavanja u Sjedinjenim Državama i dinamike međunarodnih trendova. Na globalnoj razini, nadmetanje SAD-a i Kine postajalo je dominantan faktor koji oblikuje odnose velikih sila, što je imalo očite posljedice za Evropu. Iz francuske perspektive, američki „pivot prema Aziji” značio je manje angažmana u evropskim sigurnosnim pitanjima jer se fokus Washingtona preusmjerava na Indo-Pacifik.

Ukratko, Macronova procjena nakon Trumpove nove pobjede 2024. godine bila je da SAD-e više nije pouzdani garant evropske sigurnosti, što je za Evropu značilo promjenu pravila igre.

Evolucija francuskog pristupa sigurnosti i približavanje stavovima istočnoevropskih zemalja
Krajem prvog desetljeća 21. stoljeća, Francuska je uveliko prihvatila realnost da je NATO glavni okvir za evropsku sigurnost. Pariz je zaključio da klasične francuske ideje o neovisnoj evropskoj odbrani izvan NATO-a nisu realne za većinu evropskih država. Otada je NATO za Francusku postao korisno sredstvo u kojem može igrati važnu ulogu. U tom duhu, predsjednik Nicolas Sarkozy vratio je Francusku u vojnu strukturu NATO-a u aprilu 2009. godine, nakon 43 godine. Tvrdio je da to jača i Francusku i Evropu te da ne ugrožava francusku neovisnost, uključujući nuklearno odvraćanje.

Iako se desničarska Sarkozyjeva vlada distancirala od Glistyjevih ideja i privremeno odustala od realizacije planova za evropsku odbrambenu nezavisnost, ova politika Elysee nije bila jedini razlog za napuštanje planova za evropsku odbrambenu nezavisnost. Ključni problem bio je nedostatak zajedničkog pogleda evropskih država na: 1) izvore sigurnosnih prijetnji, 2) prioritete tih prijetnji i 3) načine suočavanja s njima.

Podjela unutar Evrope: jug protiv istoka u definiranju prijetnji

Iako je NATO službeno prihvatio tzv. pristup „360 stepeni” – koji nalaže spremnost saveza na odbranu od prijetnji iz svih smjerova – evropske države su se podijelile u dvije skupine: istočne i južne. Glavna dilema bila je: Treba li prioritet dati prijetnjama sa istoka (prvenstveno Rusiji) ili onima s juga (terorizam, organizirani kriminal, migracije)?

U tim raspravama, Francuska je dosljedno zagovarala fokus na jug – prvenstveno na terorističke prijetnje iz subsaharske Afrike i južnog Mediterana, gdje je bila i vojno angažirana. Za Pariz, ruska prijetnja nije bila od primarnog značaja. Iako je imala negativna iskustva s ruskom politikom u svojim zonama uticaja (Sirija, Afrika) Francuska nije smatrala da je vojna agresija Rusije protiv njezinih teritorija ili saveznika vjerodostojna. Posebno jer se Pariz oslanjao na vlastiti nuklearni odvraćajući kapacitet i nije osjećao ozbiljnu prijetnju iz Moskve.

Ova razlika u percepciji prijetnji dovela je do konkretnih vojnih posljedica – razlika u planiranju kolektivne i regionalne odbrane, u logističkim i transportnim pripremama itd.

Dodatno, zbog svog stava prema Rusiji, Francuska je u jednom razdoblju otuđila mnoge istočnoevropske partnere. Dok su istočne članice NATO-a već 2014. godine upozoravale da aneksija Krima nije posljednji potez Kremlja, Francuska nije dijelila njihovu procjenu. Kritizirana je jer nije sudjelovala u odvraćanju NATO-a u skladu sa svojom političkom težinom, posebno kroz ograničeno sudjelovanje u okviru Prednje prisutnosti NATO-a (EFP). Također, u diplomatskim pregovorima o sporazumima iz Minska, Francuska i Njemačka su, prema mišljenju mnogih, pokazale spremnost na prihvatanje ruskih osvajanja, što nije bilo u skladu s interesima Ukrajine.

Govori Macrona u godinama 2018–2019. pokazivali su simpatije prema stajalištima Moskve. Macron je pozvao Putina u svoju ljetnu rezidenciju i zalagao se za „novi dijalog s Rusijom“. Francuska je 2019. godine pokrenula mehanizam bilateralnog strateškog dijaloga s Moskvom, tvrdeći da bi u multipolarnom svijetu Rusiji trebalo ponuditi partnerstvo koje nije podloženo Kini.

Čak i nakon početka velike ruske invazije na Ukrajinu 2022. godine, Macronove izjave o nužnosti davanja sigurnosnih jamstava Rusiji nakon rata izazvale su ogorčenje među sjevernim i istočnim članicama EU. Dok su te zemlje vidjele ponašanje Moskve kao pokušaj promjene geopolitičkog poretka, Pariz je smatrao da sukob treba „upravljati“ i tražiti balans s Rusijom.

Nova francuska pozicija: od 2023. godine do danas

Od 2023. godine, francuski službeni diskurs o Rusiji postupno se mijenja. Sve više se fokusira na pravu prirodu i ciljeve ruske politike, kao i na prijetnje koje ona predstavlja Evropi. U govoru iz marta 2025. godine, Macron je postavio pitanje: „Koliko je uvjerljivo vjerovati da će se Rusija zaustaviti u Ukrajini?“ I zaključio: „Rusija predstavlja prijetnju Francuskoj i Evropi – danas i u godinama koje dolaze.“ Izrazio je žaljenje zbog prijašnjih procjena i naglasio da će se mir vratiti tek kada se suočimo s realnošću. Ovaj govor nije bio samo priznanje pogrešnih ranijih prosudbi, već i znak snažnog približavanja Pariza mnogim partnerima u srednjoj i istočnoj Evropi.

Zaključak: dvije ključne nepoznanice za budućnost evropske sigurnosne autonomije

Nakon svih uspona i padova posljednja dva desetljeća i uzimajući u obzir činjenice poput:

sve veće distanciranje Francuske od ideje da NATO može samostalno garantirati njezine sigurnosne interese,
pojačani napori za smanjenje evropske sigurnosne ovisnosti o SAD-u,
rastuću konvergenciju pogleda unutar EU o izvorima i prioritetima sigurnosnih prijetnji,
ipak ostaju dvije temeljne nepoznanice koje će odlučiti može li se trenutni proces konvergencije pretočiti u trajnu evropsku sigurnosnu autonomiju:

Prvo pitanje: Vjeruju li Evropljani da su promjene u transatlantskim odnosima trajne ili i dalje smatraju da je moguće vratiti se na stanje prije Trumpa, ako on ponovno napusti Bijelu kuću?

Drugo pitanje: Hoće li unutarnjopolitičke promjene u Francuskoj ponovno oslabiti volju i energiju za provedbu ideja evropske sigurnosne autonomije? Trenutna vlada Françoisa Bayroua suočena je s prijetnjom izglasavanja nepovjerenja. Ankete pokazuju da se u predsjedničkim izborima 2027. godine ne može isključiti pobjeda krajnje desnice. Ako stranka Nacionalno okupljanje (RN), ili neka druga populistička snaga dođe na vlast, to bi moglo imati ozbiljne posljedice po vanjsku politiku Francuske.