Afrika: Bivši kolonizatori i reparacije

Kada je Afrička unija na svom 38. samitu u Adis Abebi prošlog februara pokrenula svoju temu za 2025. godinu – „Pravda za Afrikance i ljude afričkog porijekla kroz reparacije“ – to je označilo jedan od najsmjelijih poteza kontinenta u zahtjevu za odgovornost za vijekove ropstva, kolonijalizma i eksploatacije.

Ova dinamika eksploatacije nije samo historijski relikt; savršeno je oličena nedavnom aukcijom marsovskog meteorita. Meteorit NWA 16788, najveći komad Marsa ikada pronađen na Zemlji, otkriven je u Nigeru, a kasnije prodan na aukciji u New Yorku za preko 5 miliona dolara anonimnom privatnom kolekcionaru.

Vlada Nigera je od tada pokrenula istragu, nazivajući prodaju „sličnom ilegalnoj međunarodnoj trgovini“. Ovaj pojedinačni događaj naglašava višestoljetni obrazac pljačke kulturne baštine, gdje su artefakti od historijskog i naučnog značaja odnošeni iz Afrike, a profit je napuštao zemlju u kojoj su pronađeni.

Kao što je etiopski premijer Abiy Ahmed izjavio na samitu: „Zahtjev za reparacije ne odnosi se na milostinju ili finansijsku pomoć. To je poziv na pravdu.“ Na ovaj poziv odgovoreno je vrlo različitim ishodima, od rijetkog uspjeha do potpunog poricanja. Da bismo razumjeli ovaj složeni pejzaž, ne smijemo gledati dalje od različitih iskustava triju nacija: Libije, Namibije i Demokratske Republike Kongo.

Slučaj Libije i Italije

Tabu koji okružuje reparacije, iako snažan, nije ni apsolutan ni neprobojan. Primjer za to je Ugovor o prijateljstvu, partnerstvu i saradnji između Italije i Libije iz 2008. godine, potpisan u Bengaziju u augustu te godine, koji služi kao jedinstven i revolucionaran presedan – prvi te vrste između bivše kolonijalne sile i bivše kolonije.

To je bilo direktno priznanje italijanske „mračne historije“ kolonijalnih nedjela, koja je uključivala brutalne taktike poput zračnog bombardiranja i korištenja koncentracionih logora u kojima je, prema procjenama, pobijeno milion Libijaca. Decenijama je Italija tako odlučno potiskivala ovu historiju; čak je i demokratska poslijeratna Italija zabranila epski film „Lav pustinje“, koji je prikazivao libijski otpor. Tek u junu 2009. godine italijanskoj publici je bilo dozvoljeno da pogleda film uprkos tome što je bio dostupan decenijama i već se prikazivao širom svijeta u velikim kinima.

Međutim, kombinacija diplomatskog pritiska i javnog izlaganja pripremila je teren za historijsko izvinjenje. Uslovi sporazuma išli su daleko više od jednostavnog izvinjenja. Kao konkretan oblik reparacije, Italija je pristala na isplatu od 5 milijardi dolara tokom perioda od 20 godina za finansiranje infrastrukture, obrazovnih i medicinskih projekata u Libiji. Pored finansijske kompenzacije, sporazum je obavezao Italiju da finansira stipendije, nastavi isplatu penzija Libijcima prisiljenim da se pridruže fašističkoj italijanskoj vojsci i da vrati sve ukradene artefakte – još jedan kolonijalni kulturni zločin.

Kako je tadašnji libijski vođa Muamer Gadafi pozdravio sporazum, on je bio „važan historijski presedan koji dokazuje da kompenzacija podrazumijeva osudu kolonijalizma bez obzira na plaćeni iznos“. Iako je provedba sporazuma zaustavljena nestabilnošću u Libiji nakon 2011. godine, njegovo postojanje predstavlja snažan model za druge bivše kolonije i konkretan izazov zapadnim nacijama koje i dalje odbacuju sve oblike kolonijalne odgovornosti.

Djelomično obračunavanje: Od genocida do „gesta“

Tokom njemačke okupacije današnje Namibije, od 1904. do 1908. godine, Njemačko carstvo je izvršilo prvi genocid u 20. vijeku nad narodima Herero i Nama. Kao odgovor na ustanak, njemačke snage, predvođene generalom Lotharom von Trothom, koristile su brutalnu taktiku kako bi ugušile pobunu. Von Trotha je izdao jezivu „naredbu za istrebljenje“ Herera, protjeravši desetine hiljada njih u pustinju da umru od žeđi i gladi.

Da bi opravdao svoje postupke, Trotha je dao poznatu izjavu: „Vjerujem da naciju kao takvu treba uništiti“. Njemačka kampanja je izbrisala procijenjenih 80% stanovništva Herero i 50% stanovništva Nama. Oni koji su preživjeli su smješteni u koncentracione logore i podvrgnuti prisilnom radu.

Za razliku od jasnog sporazuma između Italije i Libije, slučaj namibijskog pritiska za reparacije od Njemačke naglašava duboko oklijevanje bivših kolonijalnih sila da preuzmu punu odgovornost. Nakon više od pet godina pregovora, Njemačka i Namibija su postigle sporazum 2021. godine. Njemačka je priznala svoju odgovornost za genocid nad Hererima i Namama, ali je namjerno izbjegavala upotrebu termina „reparacije“.

Umjesto toga, Njemačka je ponudila 1,1 milijardu eura (1,34 milijarde dolara) finansijske pomoći tokom 30 godina za infrastrukturne, obrazovne i zdravstvene projekte, opisujući to kao „gest pomirenja“. Ključno je da je Njemačka odbila uputiti izvinjenje koje bi imalo pravne posljedice, što je bila značajna sporna tačka. Odšteta nije isplaćena direktno potomcima žrtava. Umjesto toga, sredstva su namijenjena državnim projektima, kompromis koji su oštro kritikovali sami narodi Herero i Nama.

Dok je namibijska vlada prihvatila sporazum, mnogi potomci žrtava su ga odmah odbacili, smatrajući ga nedovoljnim i uvredljivim. Ovaj ishod pokazuje kako se čak i kada bivši kolonizator prizna da je počinio genocid, zahtjevi za istinskom reparativnom pravdom mogu zaobići u korist politički prihvatljivog paketa finansijske pomoći.

Slučaj još nije zatvoren. Nezadovoljni sporazumom, predstavnici Herera i Nama naroda podnijeli su tužbu protiv vlastite vlade pred visokim sudom zemlje, tražeći od suda da proglasi sporazum nevažećim jer je potpisan bez njihovog savjetovanja.

Povratak zuba: Selektivno izvinjenje Belgije

Brutalna kolonizacija Konga je vjerovatno jedan od najstrašnijih primjera kolonijalne pljačke, historije s kojom se Belgija dugo borila da se suoči. Decenijama, ogromna teritorija Konga, 77 puta veća od same Belgije i dvostruko veća od Zapadne Evrope, nije bila čak ni državna kolonija, već lično vlasništvo kralja Leopolda II. Njegova vladavina bila je pakao prisilnog rada i neopisivog nasilja, odgovornog za smrt miliona ljudi.

Danas, belgijski pristup ovoj mračnoj prošlosti ostaje studija selektivnog iskupljenja. Dok je sadašnji kralj, Philippe, izrazio svoje „najdublje žaljenje“ zbog „nasilja i okrutnosti“ kolonijalnog doba, on i belgijska vlada dosljedno su se suzdržavali od formalnog izvinjenja – jedinog gesta koji bi mogao otvoriti vrata pravnim reparacijama.

Belgija je na kraju bila prisiljena napraviti simboličan, ali jeziv gest: priča počinje s belgijskim policijskim komesarom Gerardom Soeteom, koji je, nakon što je tijelo prvog premijera DR Konga, Patricea Lumumbe, rastvorio u kiselini, uzeo jedini zub sa zlatnom kapicom kao „lovački trofej“. 2022. godine, nakon višedecenijske borbe njegove porodice, Belgija je vratila ovu makabričnu relikviju.

Ovaj bizaran i jeziv čin „restitucije“ služi kao savršen primjer bivše kolonijalne sile koja pokušava umiriti svoju savjest trofejem, umjesto da se suoči s astronomskim dugom koji duguje.

Zašto se bivši kolonizatori opiru reparacijama?

Decenijama se pitanje reparacija za historijske nepravde poput ropstva i kolonijalizma opširno raspravlja u Ujedinjenim nacijama i drugim međunarodnim forumima. Generalna skupština UN-a usvojila je nekoliko rezolucija od početka 1960-ih (1514 o okončanju kolonijalizma), a najznačajnija je Durbanska deklaracija i Program akcije (2001), koja priznaje ove historijske nepravde kao „zločine protiv čovječnosti“ i poziva na pravna sredstva. Međutim, ove rezolucije su uglavnom neobavezujuće i dosljedno su nailazile na snažan otpor bivših kolonijalnih sila, uključujući Ujedinjeno Kraljevstvo, Francusku, Belgiju i Holandiju.

Da bi se prevazišao ovaj ćorsokak, potrebna je nova i usklađena strategija. Afrička unija, u snažnoj saradnji s Karipskom zajednicom (CARICOM), koja već ima snažnu Komisiju za reparacije, trebala bi osnovati posebno tijelo sastavljeno od pravnih stručnjaka, vođa zajednice i starješina. Mandat ove komisije bio bi da se ujedini i na svjetskoj sceni iznese jedinstveni pravni i moralni slučaj.

Njihova prva i najkritičnija akcija trebala bi biti lobiranje za revolucionarnu rezoluciju UN-a koja ne samo da osuđuje kolonijalizam, već i uspostavlja okvir za formalna izvinjenja i pravičnu kompenzaciju.To bi pitanje pomjerilo izvan ograničenog obima bilateralnih sporazuma i nametnulo globalno suočavanje. Govoreći jedinstvenim, nepokolebljivim glasom, Afrika i Karibi mogu preokrenuti tok razgovora koji je zastao stoljećima, pretvarajući moralni argument za pravdu u neporecivu pravnu obavezu.