Većina afganistanskih analitičara i stručnjaka smatra da bi, kako bi se izašlo iz trenutne krize, najprije trebao nastati regionalni, a potom i međunarodni konsenzus. Takvo rješenje se u teoriji može predložiti, ali s obzirom na interese velikih sila i aktera uključenih u geopolitičku stvarnost Afganistana, postavlja se pitanje – postoji li uopće prostor za stvaranje takvog konsenzusa?
Ovakav pristup rješavanju afganistanskog pitanja previše je optimističan, idealistički i udaljen od današnjih globalnih političkih realnosti. Sile koje su desetljećima bile prisutne u Afganistanu – od vremena klasične „Velike igre“, preko Hladnog rata, američke intervencije i saveznika, pa sve do dana nakon američkog povlačenja – uvijek su nastojale ostvariti vlastite sigurnosne i geopolitičke interese. Danas Afganistan gledaju isključivo kroz prizmu tih interesa. Posebno u trenutnim uslovima, kada su talibani i druge terorističke skupine na vlasti, regionalna i svjetska percepcija zemlje oblikovana je kroz sigurnosne i oportunističke ciljeve. Stoga se analiza mogućeg konsenzusa čini nerealnom.
Suprotstavljeni interesi velikih sila
Sukob interesa između dvije azijske sile, Rusije i Kine, onemogućava stvaranje konsenzusa. Također, izraženi antagonizam između Kine i SAD-a, uz dvosmislenu ulogu Rusije, ne samo da nije rezultirao dogovorom, već je dodatno produbio sigurnosne i geopolitičke napetosti.
Na regionalnom nivou, Pakistan i Indija Afganistan smatraju svojim strateškim zaleđem i nisu spremne na kompromis. Iran, pak, vođen sigurnosnim i vjerskim razlozima, vodi samostalnu i ponekad kontradiktornu politiku – ponekad se udružuje s Kinom i Rusijom, a ponekad sarađuje s talibanima. Postupci Pakistana, Indije, Rusije, Kine i srednjoazijskih država, koje održavaju kontakte i sa talibanima i s njihovim protivnicima, jasno pokazuju da je regionalni konsenzus o Afganistanu u praksi nemoguć.
Pristupi susjeda i globalnih sila
Kina više naglasak stavlja na stabilnost i ekonomske projekte poput „Pojasa i puta“ nego na suštinsko rješavanje afganistanske krize, pa zato radije sarađuje s talibanima. Rusija Afganistan vidi kao poprište rivalstva s NATO-om, Sjedinjenim Američkim Državama, pa čak i Kinom, te ima koristi od kontrolirane nestabilnosti. Nakon vojnog povlačenja, Sjedinjene Američke Države nemaju ozbiljnu volju za novo političko ili sigurnosno ulaganje i čak smatraju da bi trajna nestabilnost mogla poslužiti kao instrument pritiska na azijske rivale. Većina srednjoazijskih država, osim Tadžikistana, uglavnom slijede sigurnosnu doktrinu Moskve, pristupajući afganistanskom pitanju oprezno i bez ozbiljne volje za intervencijom.
Ideološki, sigurnosni i geopolitički raskoli
Duboki ideološki i vjerski raskoli, sigurnosni i geopolitički sukobi interesa te strah od afganistanske budućnosti čine zajedničko rješenje gotovo nemogućim. Svaka zemlja slijedi vlastiti put prema Afganistanu, dok je saradnja s talibanima uglavnom taktičkog karaktera. Talibani su postali sredstvo pritiska i trgovine moći među regionalnim i globalnim akterima. Konačni rezultat takvih dinamika jeste da rivalstva dovode prije do održavanja nestabilnosti nego do stvaranja konsenzusa za rješenje krize.
Afganistan kao trajno poprište nadmetanja
Iz svega navedenog jasno je da Afganistan nije samo žrtva unutarnjih slabosti i krhkosti institucija, nego prvenstveno polje rivalstva i sukoba interesa velikih i regionalnih sila. Svaki akter zemlju promatra isključivo iz vlastite sigurnosne, geopolitičke ili ekonomske perspektive i nije spreman odreći se svojih strateških interesa. Zato se svaki pokušaj stvaranja regionalnog ili međunarodnog konsenzusa suočava s preprekama i završava u daljnjoj divergenciji i rivalstvu.