Politička historija Sandžaka obiluje bogatim događajima koji su veoma važni u kontekstu razumijevanja današnjeg položaja i stavova sandžačkih Bošnjaka.
Njihova povezanost sa maticom Bosnom i Hercegovinom je nepromjenjiva konstanta, što potvrđuju historijske činjenice. Jedan od događaja o kojem je važno govoriti jeste Sjenička konferencija, a koja je održana na koncu Prvog svjetskog rata 1917. godine. Sjenička konferencija održana u augustu 1917. godine bila je odgovor na konstantno ugnjetavanje Bošnjaka i ostalih muslimana na teritoriji Crne Gore i Srbije.
Cilj konferencije bilo je jasno definisanje političkih ciljeva Bošnjaka Sandžaka, koji su nakon 1878. ostali van granica svoje matice Bosne i Hercegovine. Organizirati ovakvu konferenciju u turbulentnom geopolitičkom trenutku, potvrđuje hrabrost i odlučnost sandžačkih uglednika, koji su riskirali vlastite živote kako iskazivanjem jasnog stava o privrženosti Bosni i Hercegovini. Konferencija je održana u Sjenici, gradu čija je sudbina sasvim sigurno bila jedan od razloga za sazivanje ove konferencije.
Naime, Sjenica je u više navrata doživjela stravične zločine od strane srpske i crnogorske vojske. Posebno je važno spomenuti srpske zločine nad Bošnjacima u Sjenici iz 1809. godine, koji sigurno imaju obrise genocidne namjere! Tada su srpski zločinci ubili gotovo 2.500 Bošnjaka, što je u to vrijeme ekvivalent za oko 50% stanovništva.
Odlukama Berlinskog kongresa održanog u ljeto 1878. definitivno su razdvojeni Bosna i Sandžak. Ova odluka naišla je na osudu kako kod bošnjačkih intelektulaca unutar Bosne tako i kod intelektualne elite Sandžaka. Ipak, trenutna politička situacija nije dozvoljavala bilo kakve ozbiljnije istupe pa je tako ova odluka morala biti ispoštovana. U Sandžaku je vladala velika neizvjesnost i nepovjerenje prema novim „vladarima“, što je sasvim razumljivo nakon zločina koji su se desili pri kraju osmanske vladavine.
Nažalost, problemi za Bošnjake Sandžaka tek su uslijedili tokom Balkanskih ratova 1912. Uvidjevši slabost Bošnjaka i lošu vojnu organiziranost, Srbija i Crna gora na sve načine su željele da ovu teritoriju uputpunosti pridobiju za sebe. Porazi osmanske vojske na različitim frontovima olakšali su zamisao ovim državama koje su uspješno podijelile Sandžak nakon ratova i to tako što je Crna Gora dobila Pljevski, Bjelopoljski i Rožajski srez, te Plav i Gusinje, a ostatak je pripao Srbiji. Razdvajanje Bošnjaka Sandžaka na dvije različite države, bio je još jedan u nizu udaraca koje je naš narod morao podnijeti. Veliki broj Bošnjaka na prostoru Sandžaka je i pokršten, prvenstveno u Gusinju, gdje je pokršteno 12,000 muslimana.
Najviše je Bošnjaka iseljeno je iz Pljevlja njih oko 10,000, a u Plavu je strijeljano oko 1000 lica. Sa teritorije kojom je zavladala Crna Gora u Sandžaku smatra se da je iseljeno oko 120,000 muslimana, dok je sa teritorije koja je pripala Srbiji iseljeno oko 40,000 Bošnjaka. Sve ove nepovoljne okolnosti koje su sistematski činjene u kontinuitetu, ipak nisu uspjele jedno, a to je da Bošnjake Sandžaka idejno odvoje od svoje matice Bosne i Hercegovine.
Čekajući pogodan trenutak gradonačelnici sandžačkih gradova pripremali su se za konferenciju na kojoj će raspravljati o trenutnom statusu Bošnjaka Sandžaka.
Međutim, različite političke okolnosti uvjetovale su održavanje ove konferencije, pa je onda održana tek pred sami kraj Prvog svjetskog rata 8. augusta 1917. godine. Na Sjeničkoj konferenciji prisustvovali su:
– Pljevalja, Mehmed-paša Bajrović, u svojstvu gradonačelnika i trojica delegata;
– Bijelog Polja, Hilmi-beg Kajabegović, načelnik grada;
– Berana, Duljko Rahmusović, načelnik grada;
– Rožaja, Sulejman-ef. Ćatović, muderris;
– Lozne, Ahmet Šahman, ljekar;
– Novog Pazara, Riza-beg Muratbegović, gradonačelnik;
– Sjenice, Rušdi-ef. Spahić, gradonačelnik;
– Prijepolja, Murat-beg Hašimbegović, gradonačelnik i Husni-ef. Jusufbegović;
– Priboja, Hasanagić (ime nije nije zapisano u izvorima), gradonačelnik; – Nove Varoši, Sulejman-ef. Šećeragić, gradonačelnik.
Svi ovi uglednici bili su svjesni kroz šta je prošao bošnjački narod tokom predhodnog perioda, te zbog toga ne treba da čudi jedinstveni stav prema svim otvorenim pitanjima na ovoj konferenciji. Sandžački uglednici raspravljali su o tome koji putem trebaju krenuti nakon svih dešavanja. Svi su bili ujednačenog razmišljanja, Sandžak treba pripojiti svojoj matici Bosni i Hercegovini! Ovakav razvoj događaja sasvim sigurno je bio očekivan, pa je nakon međusobnih konsultacija donešena deklaracija u kojoj se promoviše jedinstvena ideja u kojoj se državno-pravni status Sandžaka vidi unutar svoje matice.
Ovaj stav opravdavao se historijskom pozadinom i jedinstvenim bosanskim jezikom kao glavnim poveznicama dva odvojena naroda. Zahtjev je predan austrougarskoj upravi, međutim nakon završetka Prvog svjetskog rata uslijedilo je formiranje Kraljevine SHS, a to je za Bošnjake značilo da ulaze u novi period neizvjesnosti. Represije i ugnjetavanja ponovo su stupila na snagu, a poruke konferencije proglašene su od strane nove države kao radikalne, što je izazvalo masovna hapšenja potpisnika Sjeničke konferencije. Ideja o pripajanju Sandžaka Bosni i Hercegovini pala je u drugi plan, a za tadašnju vlast činio se radikalnim i „utješni“ prijedlog kojem bi se Sandžaku dao status autonomije.
Tokom provođenja velikih represija prema svima koji su podržavali konferenciju iz augusta 1917. godine mnogi uglednici su gubili radna mjesta ili su zatvarani, a najdeblji kraj je izvukao gradonačelnik Bijelog Polja Hilmi-beg Kajabegović. Naime, Kajabegović je prvi put uspio da pobjegne vlastima Kraljevine SHS, boraveći u Sarajevu, što je bio samo privremeni predah za ovog intelektualca.
Misleći da je prošlo najgore uspio se vratiti u Crnu Goru 1924. godine gdje je sa još nekoliko svojih pratioca ubijen. Na ovaj način odgovoreno je na zaključke Sjeničke konferencije, historijskog događaja o kojem danas 108 godine nakon njegovog održavanja nema puno podataka u našoj javnosti ili obrazovnim institucijama.